–Puls24–

Otpor je naša dužnost i obaveza

Kako je izgledao život mladih Jugoslavena u Petrinji 1970. godine

U SURADNJI s Yugopapirom donosimo vam priču o životu mladih ljudi u Petrinji iz 1970. godine.

Studeni 1970: Petrinja je sva u znaku svojega giganta “Gavrilovića” i njegovih mesnih proizvoda. Na svakom koraku veliki panoi, neonske reklame “najstarije tvornice salame u zemlji”, u svakom razgovoru, službenom ili privatnom, spominje se ime tog velikoga kombinata. Stoga nije ni čudo što je među “tužiteljima” Petrinje najviše mladih ljudi koji se školuju za mesare, mesarske tehničare, prodavače mesnih proizvoda i za buduće poslovođe prodavaonica “Gavrilovićevih” proizvoda.

I u Petrinji, kao i u mnogim drugim gradovima koji su dospjeli na “optuženičku klupu” našega lista, u prvi plan je došao zabavni život mladih stanovnika, mogućnosti odnosno nemogućnosti za zabavu i razonodu.

Gordana Drobnjak (17), drugi razred Tehničke škole mesarskog smjera:

– U disko-klub Gimnazije upao je neku večer policajac. Slučajno se obratio baš meni. Upitao me da li je ovo jedino mjesto gdje se mladi Petrinjci navečer zabavljaju. Odgovorila sam mu da je to jedino mjesto. Policajac je zatim dao svoj komentar te, po njegovu mišljenju, neobične atmosfere. O tome je poslije obavijestio i direktoricu Gimnazije. Rekao joj je otprilike da u disko-klubu gori samo jedna jedina žarulja, da u polumraku svi učenici puše i da se ne zna tko je muško, a tko žensko. Rekao joj je da bi disko-klub trebalo zatvoriti.

Direktorica ga je, nažalost, poslušala i Petrinja je ostala bez jedinog disko-kluba. A ja mogu reći da nije bilo razloga za zatvaranje i da smo se vrlo lijepo zabavljali. Da su kojim slučajem moji roditelji vidjeli kako sam se tamo zabavljala, mislim da ne bi imali ništa protiv da i dalje posjećujem disko-klub!

Antun Vašarević (16), drugi razred Muzičke škole u Sisku:

– Imali smo ovdje u centru grada jedan disko-klub koji je držao privatnik. A onda je zbog meni nepoznatih razloga zatvoren, a u tu prostoriju se uselilo trgovačko poduzeće “Zvijezda”. Sada u Petrinji mladi čovjek nema navečer kamo izaći i zabaviti se.

Veljko Nikolić (16), drugi razred Tehničke škole:

– Ja sam sportaš. Igram u juniorima nogometnoga kluba “Gavrilović”. Osim nogometa bavim se i drugim sportovima, ali sada kad dođe zima neću za to imati mogućnosti jer moja škola nema sportske dvorane. U Petrinji uopće ima premalo dvorana za fizičku kulturu. Postoji jedna u Domu kulture, ali ona je namijenjena samo “Gavrilovićevim” hrvačima. Doduše, to su hrvači svjetskoga glasa i njima treba osigurati mogućnosti za treniranje. Ali i na nas ostale bi trebalo misliti.

Taiba Vehabović (16), drugi razred Tehničke škole:

– Ja nisam iz Petrinje, ali sam već drugu godinu ovdje na školovanju. Kad sam iz Darde došla ovamo, prijatelji iz škole su me lijepo primili i smjestili u Đački dom. No ubrzo sam morala otići iz Doma i potražiti sobu u gradu. U Domu su naime vrlo loši uvjeti. Nisam mogla podnijeti nečistoću i neurednost koje tamo vladaju. A soba me košta 150 dinara, dok je moja učenička nagrada 120 dinara! Ostatak plaćam od džeparca koji mi šalju roditelji…

Mirjana Polimac (15), prvi razred Tehničke škole:

Mnogi učenici iz mojeg razreda kasne na nastavu. Razlog tome jest neredovita autobusna veza. Autobusi često kasne, a kad se učenici-putnici vraćaju kući, moraju autobus ponekad čekati i po nekoliko sati. To vrijeme mogu provesti jedino na autobusnom kolodvoru ili u najbližoj gostionici…

Vlado Petrović (20), prva godina Ekonomskog fakulteta u Zagrebu, Odjel “Gavrilović” u Petrinji:

– Nedavno je moj otac trebao običnu žicu za strujni vod u kući. Morao je čekati mjesec dana dok su je naši trgovci nabavili. Naša je trgovina inače vrlo slabo opskrbljena, izbor robe je siromašan. U cijeloj Petrinji možete nabaviti samo dvije vrste radio aparata i samo jedan tip televizora. S odjećom je nešto bolje, ali još nije tako dobro da bismo mi mladi mogli biti zadovoljni.

Josipa Dangubić (16), prvi razred Tehničke škole:

– Ja se oblačim u Zagrebu ili u Sisku. A ima djevojaka, pa i mladića koji odlaze čak u Trst. No to su već oni koji žele nešto “posebno”. Ja ne želim ništa posebno, nego prema svojim mogućnostima nastojim koliko-toliko ići ukorak s modom. No, Petrinja mi to ne može pružiti. Modernih modela haljina ili kaputa gotovo i nema, a izbor tkanina je vrlo slab.

Joško Simčić (16), treći razred Tehničke škole:

– Rekao bih nešto o aktivnosti omladine. Donedavno je ta aktivnost bila na visini, ali sada se za mlade u Petrinji gotovo i ne zna. Od raznih radnih akcija koje smo nekad organizirali sada nema ni traga. Tome je, čini se, najviše krivo omladinsko rukovodstvo kojemu nedostaje inicijative, tako su mladi Petrinjci prepušteni sebi.

Ljuban Kljaić (17), treći razred Tehničke škole:

– Omladinska organizacija je dobrim dijelom kriva i za loše odnose između nas i gimnazijalaca. Premalo smo zajedno, a to je razlog čestim nesporazumima i uvredama, koje većinom dolaze s njihove strane. Često nas podcjenjuju. Kažu: “Šta će oni mesari”. Čak ne dolaze ni na naše zabave.

Danica Krnjaić (16), drugi razred Tehničke škole:

– U Domu kulture se premalo daje kazališnih predstava i rijetka su gostovanja poznatih umjetnika. Kad se organizira neka vrijedna priredba, dvorana je dupkom puna većinom mladih ljudi. To znači da su mladi željni kulturnih priredaba. Treba im, dakle, to omogućiti.

Ivan Brkiš (17), treći razred Tehničke škole:

Trebalo bi nešto reći i o čistoći grada. Centar grada se redovito čisti, a čim skrenete u neku pokrajnju ulicu – nered. Pogotovo na sajmišni dan…

“Optuženi” inž. Zvonko Hofman, zamjenik predsjednika Skupštine općine Petrinje:

– Zaključak je predsjedništva Skupštine da se dvaput na tjedan tzv. mala dvorana Doma kulture da na raspolaganje mladima. Troškovi idu na račun općinskog budžeta. Dakle, mogućnosti postoje, samo ih treba iskoristiti.

– Sportskih dvorana zaista nema dovoljno. Ali, možemo se pohvaliti da imamo najveću i najmoderniju automatsku kuglanu u Hrvatskoj. A hrvači imaju svoju dvoranu. Sada namjeravamo graditi posebnu dvoranu za tjelesnu kulturu, a i nova osnovna škola koju budemo gradili imat će svoju dvoranu.

– Trgovina nam nije kao u Zagrebu, nemamo nijedan butik, a trgovci ne nabavljaju, recimo, maksi-kapute, jer se boje da ih neće imati kome prodati…

– Petrinjsko poduzeće “Slavijatrans” imalo je prošle godine dosta teškoća. Stoga su mogući sitniji propusti u prometu, ali to će se sada riješiti nabavom desetak novih autobusa. Inače, to je prva pritužba na račun saobraćaja.

– Može biti da su uvjeti stanovanja u Đačkom domu loši. To je stara zgrada, a zasad novaca za rekonstrukciju nema. No, to će se izmijeniti jer je Dom nedavno pripojen Tehničkoj mesarskoj školi, a njezin osnivač “Gavrilović” vjerojatno će smoći sredstava za rekonstrukciju. A što se tiče neurednosti, to je ipak stvar samih učenika.

– Aktivnost omladinske organizacije u Petrinji nikad i nije bila prevelika. Ali to nije problem samo našega grada. Opći je problem kako da se danas omladina organizira. Mi stariji ne možemo nametnuti sadržaj rada mladima, jer ga oni ne bi prihvatili. Inicijativa mora poteći od njih samih. Ali moram reći i to da su mladi Petrinjci ipak aktivni, i to u raznim sportskim i kulturno-umjetničkim sekcijama.

– A ta aktivnost u sportu i drugim djelatnostima, po mojem mišljenju, smanjuje i razlike između radničke i intelektualne omladine.

– Nedavno su gostovali Vladimir Ružđak, Ivica Šerfezi, mješoviti pjevački zbor iz Beograda, inače svjetskog glasa. Namjeravamo pozvati Predraga Matvejevića da nam govori o Krleži i glumca Miroslava Supanca da nam recitira Matoša… Mislim da smo na tom području dosta uradili.

– Asfaltirali smo gotovo sav grad. A što se čistoće tiče, mislim da omladina nema pravo. S ponosom možemo tvrditi da smo jedan od najčistijih provincijskih gradova…

Tekst: Z. Milčec (Plavi vjesnik, 1970.)

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *